Daniele nikada ne reci zbogom jer mi sigurno necemo!

Završena je konferencija za štampu na kojoj smo htjeli da čujemo samo jedno- da je odluka njegova i da je osjetio momenat.
Ispostavilo se da je odluka kluba i da mu je saopštena juče, na dva kola do kraja prvenstva, ko zna kojeg po redu u kojem nismo osvojili ništa, jedan jedini trofej.

Ne znam što da vam kažem, ne znam što u ovim momentima zaboli više- da li to što mu je saopšteno ovako ili to što ga je odjavljivao nekakvi Fienga ili to što je isti taj nekakvi Fienga kaže da ga je jako želio kao svog pomoćnika/zamjenika. A DDR, simbol, ponos, tradicija i vječna vatra svih nas koji nas je svojim nastupom sve reflektovao na onaj zeleni pravougaonik, ginući minimum koliko bismo mi a sigurni budite i više, rekao da je bio spreman na produženje ugovora na godinu ili dvije i da bi, da je jedan od funkcionera kluba, igraču kao što je on definitivno obnovio ugovor. Kao i da klub mora da poradi na komunikaciji, šaljivo i kroz osmijeh ali pravo u centar.

Nakon Totijevog 28. stiže nas i 26. maj u kojem će nas napustiti Daniele De Rossi, more Rima, gladijator, vođa i rođeni lider koji je preuzimao milion odgovornosti u trenucima kad bi svi gledali u stranu i tražili zaštitu.

Kao što je Totijev penal protiv Australije simbol jedinstvene rimske tvrdoglave hrabrosti, njegov u finalu protiv Francuske na istom prvenstvu gdje sa 24 godine šalje projektil u Bartezov gornji lijevi je u najmanju ruku ravnopravan čin. Da ne idemo toliko daleko, jeste li sumnjali ko će uzeti loptu u ruke da ga šutne protiv Barse ili, još svježije, na Dragau protiv Porta? Pošto mi nismo.

Ovo nije dan za tugu, imamo kad, 26. maj je sjutra, ovo je dan za ljutnju koju možemo kao pismo da zapalimo i pošaljemo prema nebu jer, ne treba stvarati iluzije, nažalost realnost je da navijač može samo da voli i prati. Iako bismo kao svih dvadeset i kusur igrača sa natpisom De Rossi infinito vjerovatno pošli na demonstracije i postigli- ništa.

Ništa, jer to je moderni fudbal u kojem će arapi i amerikanci sve da pokupuju i prave vrijednosti svedu na fudbal što ga igramo u kvart, na četiri kamena.

A ovo što smo nekad obožavali i iščekivali nedelju u tri posle ručka, a što je danas postalo nedelja u 12 ili ponedeljak u 20.45, što da ne i neki petak u 20.30, pretvore u vječnu lijepu uspomenu.

Daniele De Rossi, nikad ne reci zbogom. Jer mi sigurno nećemo. Voli te Budva.

Molimo vas podelite tekst na društvenim mrežama
126

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *