Dobro jutro, glavu gore!
Dobro jutro, prije svega da znate da morate glavu gore. Jednostavno morate, takva je sezona, puna razočarenja. Nažalost, a posle bajke iz lige šampiona od prošle godine koja sada djeluje tako daleko.
Sinoć na Dragau smo, i pored forme koja znate kakva je i koliko traje, imali barem te jedanaesterce. Bili pasivni, da, ali kad se sve sabere- imali brutalnu šansu Perotija i dvije šanse Džeka da ih nokautom uspavamoni smirimo pola Portugala. Ipak, gledajući meč jasno je bilo da postava nije kvalitet za osam najboljih u Evropi, jednostavno- nije. Uz sve riječi hvale za Žuana Žesusa koji je sinoć lijepo odigrao pozadi u defanzivnoj liniji sa tri štopera, moramo priznati da u ovom trenutku nismo krem evropskog fudbala. Nismo jer smo više od polovine primljenih golova ove godine primili posle individualne greške sa svoje polovine, sinoć Manolasa, Karsdorpa i na kraju nesrećnog Florencija. A to Evropa ne prašta, sve češće ni Italija.
Poseban osvrt na grešku Florencija- iako smatramo da nije penal jer je igrač bio miljama daleko od lopte koja je protutnjala sto na sat (pominje se i da je bio u ofsajdu), mora da zna da ovo nije Italija i da ako mu nisu svirali čisti faul protiv Djenove kući u zadnjem minutu meča za guranje protivnika u 16 metara (Pandeva mislim) u Evropi jednostavno NE SMIJEŠ da se baviš povlačenjem za dres.
Iako je prije toga odigrao stvarno dobro, glupost koja nas je koštala mnogo mnogo. Momak je rasturen i sva moguća podrška za njega, nadamo se da će bello de nonna nakon šok terapije ugledati svjetlost sa fudbalskog neba jer ove godine mu ne ide apsolutno ništa.
Čakir i dvostruki aršini, mini poglavlje. Zašto čovječe kada dosudiš penal za jedne u 115. minutu ne podješ bar da pogledaš situaciju lično u 120. Pored milion i jedne kamere i blijedog izdanja mi smo oštećeni za ČISTI PENAL u zadnjim momentima meča. Jednostavno, penal je. Kontakt u 16 metara, kraj priče.
Iako smo pomenuli da trenutno igrački nismo krem Evrope koja će morati da koriguje ove mediokritete od sudija i zapita se kako na ovim nivoima i dalje sudi neko poput Čakira, ono srce i ona želja našeg kapitena sa 35 godina samo potvrdjuje da imamo nešto o čemu će svi dugo dugo maštati. Način na koji u onako delikatnom momentu uzima i pretvara penal, na koji se bori, povrijedjen izlazi, strijepi sa svima nama 120 minuta i na kraju slomljenog srca bodri utučene saigrače i uliva im snagu bez koje je i sam skoro ostao, a na kraju u Vans patikama bodri i zahvaljuje onima koji su vodjeni isključivo strašću prešli toliki put da bi podržali Romu čini da svi sa nekom novom energijom započnemo ovaj dan.
I zapamti jedno- anche se non succede quasi mai, tu credici sempre. Credici sempre e basta. Emozionati. Tu sei della Roma.
